Filozofija u procesu kulture / Senzibilitet za krizu i promjene u kulturi Evrope

Abstract

Henrichova filozofska etika ima legitimnu vezu s tradicijama teorija, ali prije svega s onim koje inzistiraju na racionalnom utemeljenju normi ljudskog života ,djelovanja i postupanja. Trebalo bi je shvatiti kao srodnika Jonasovoj filozofskoj etici, kao nešto komplementarno u analizama svih varijanti prakticiranog nihilizma i nihilističkih akcija koje već znaju da survavaju svijet i sliku svijeta: s poretkom prirode, s dinamikom društvenog života i komunikacije. Henrichova filozofija na svoj način sažima i izražava bit ljudske egzistencije, puteve pribježišta u doba višestruke reflektiranosti. I sa svojom dvosmislenošću, svojim unutarnjim teškoćama, tezom da metafizičke koncepcije nužno nastaju iz samosvijesti i njene dinamike, spoznajom koja je sposobna da raskriva istinu, povrh scijentističkog samo/oslobođenja i „historijske pojave fizikalne teorije“ – ta filozofija pokazuje da se ne može svesti ni na uspjeh (bilo kakav) ni na jalovost i rezignaciju. Stoga je njeno mjesto u otvorenim pitanjima, u osmišljavanju povijesnog mjesta čovječanstva, njegovog nastojanja da se razori ili održi, da se prepusti fascinaciji destrukcije koja uvodi, reklo bi se, potpuni gubitak značaja čovjeka, ili da iznađe razloge za samoopisivanje i interpretaciju njegovog položaja koji će otvoriti njegov svjesni život i za prihvaćanje univerzalističkih normi. To je Henrichova vertikala „sa svojom dvosmislenom dubinom visine“.