Islam u eri relogijskog pluralizma

Abstract

Nakon što se pročita ajet poput ovog, koji je uzet kao motto rada, ni u kojem slučaju nije jednostavno tvrditi da Kur’an podstiče pristup isključivosti prema drugim religijama. Pri ponovnom razmatranju ovog islamskog pluralističkog gledišta, i njegovog značenja danas, trebali bi uzeti u obzir samu definiciju religijskog pluralizma koju je ponudio David Ray Griffin u prvom odlomku svoje knjige Duboki religijski pluralizam („Religijski pluralisti ne vjeruju da je jedino njihova religija legitimna. Oni vjeruju da i druge religije mogu ponuditi pozitivne vrijednosti i istine, čak spasenje – kako god da je ono definirano – svojim sljedbenicima“, str. xiii). Prema tome, kada se ova definicija religijskog pluralizma uzme u obzir, bitno je pokazati da je islam, od samog početka, bio privržen stavu pluralizma, odnosno, Poslanik islama je stvorio jedinstvenu zajednicu unutar društva, što je u suštoj suprotnosti sa današnjim prevladavajućim interpretacijama islama i stvarnim stanjem odnosa. Autor čvrsto vjeruje da je u ovoj, 2008. godini, kada se ujedno navršava sedamdeset godina od smrti Allama Muhammada Iqbala, moguće ponovo razmotriti ovo pluralističko društvo stvoreno u Medini, prema kojem islamska zajednica ili država treba prvenstveno biti pluralistička, ne dozvoljavajući bilo koji oblik ugnjetavanja, ili zapadanja u tzv. izvrnuti islam, intelektualnu kratkovidost ili parokijalizam. S. H. Nasr je istu ovu dilemu izrazio u svom članku „Živjeti u svijetu bez centra – i njih više“, u kojem je, prema Nasru, svaka religija i kultura zasnovana na centru iz kojeg proističu moralne, društvene, intelektualne i umjetničke vrijednosti. Štaviše, naš pravi zadatak je kako živjeti na način da cijenimo vrijednost i važnost ovih raznih religija i kultura bez da upadnemo u zamke izmožđujućeg relativizma i nihilizma. U ovom vremenu krize vrijednosti na svim nivoima, bitno je naglasiti da glavni razlog za ovakav pluralistički stav leži u njegovom mišljenju da svijet bez centra predstavlja najveću opasnost za buduće generacije. Konačno, držeći se stavova ove dvojice mislilaca (unatoč činjenici da je S.H. Nasr kritikovao Iqbala), moguće je razmotriti značajne mogućnosti koje mogu voditi ponovnoj izgradnji jedne jače, pluralističke pozicije islama danas; i također uz određene razlike naspram drugih savremenih i klasičnih muslimanskih mislilaca, autor uistinu vjeruje da njihova stajališta mogu biti uzeta kao dobar „flucht lienen“ (linije pribježišta) za obnovu održivog i adekvatnog plularističkog položaja islama naspram današnjeg preovladavajućeg stava isključivosti koji u stvari predstavlja veliki grijeh spram Boga i ljudi. Posljednjih godina, filozofi su na Balkanu počeli pokazivati značajan interes da saznaju više o sadašnjem razgovoru o religijskom pluralizmu. Mišljenja sam da će naš bosanski prijevod Iqbalovog djela Razvoj metafizike u Perziji, kao i nekoliko knjiga S.H. Nasra i djela gore spomenutog Davida Ray Griffina, pružiti filozofima i teolozima ove regije čvrsto uporište sa kojeg će se zaputiti u izučavanje pitanja religijskog pluralizma u širem kontekstu  islamske i filozofije Zapada.