Normativna snaga faktičnog (drugi dio)

Abstract

Kritičkom analizom knjige bivšeg savjetnika, supervizora za Brčko Matthewa Parisha „A Free city in the Balkans: Reconstruction a divided society in Bosnia” pokušavaju se sagledati teorijske ali i praktično-političke pretpostavke na kojima Parish temelji svoje stavove o „permanentnoj etničkoj mržnji” u BiH i neminovnosti njene podjele. Parishev konstruktivistički pristup novoj međunarodnoj mirovnoj agendi „state-buildinga”, implementiranoj u BiH nakon rata 1992–1995, studijem slučaja Brčko Distrikta BiH, apsolutizirao je ulogu međunarodne birokracije, bez čije permanentne podrške projekt očuvanja BiH je nemoguća misija. Ta podrška je, u određenom periodu, bila uspješna jedino u Brčkom, i to „slučajno“, zahvaljujući „pravim ljudima, na pravom mjestu, u pravo vrijeme“.
Parish je bosansku socijalnu realnost sveo na etničku mržnju i sukob, ne pridajući bilo kakav značaj modelu mirovnog sporazuma. No, bez obzira na podršku međunarodne zajednice, svako zajedništvo bez elementarnih sociokulturnih i političkih pretpostavki je neodrživo. Hiljadugodišnja „de facto“ opstojnost BiH je afirmirala „bosansku običajnost“, „bosanski habitus“, koji nije isključivo „etnička mržnja“, nego i bosanska identiteta zajedništva. Uspjeh mirovne misije u Brčkom je potvrdio važnost modela mirovnog sporazuma. Mirovna misija u BiH je mogla biti uspješnija da se slijedio Horowitzev integrirajući model (Konačna arbitražna odluka), nego Lijpartov segregirajući model (Dejtonski mirovni sporazum). Ono što nedostaje BiH je bosanski AUCTORITAS (Suveren), koji se već odavno internacionalizirao. Stoga je BiH prostor permanentnih pregovora o mogućnosti zajedničkog života a da dogovor, kao ni podjela, nisu na vidiku.