Nauk užasa u 20. stoljeću: Živimo li u mitologijskom horizontu vremena

Authors

  • Abdulah Šarčević Academy of Science and Arts of Bosnia and Herzegovina/Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine

Keywords:

mithos i historija, epistemologija i užas, prinudni dijalog, sudionik u dijalogu, „Fides et Ratio“, Glaube und Vernunft, društvo angažmana, „The Tao of Physicks“, Zapad i Istok, bliskost Drugog, kritika Zapada, „državotvorni subjekt i polemički ego samoodržanja“ (P. Sloterdijk), iskon i znanstvena kultura, zatamnjujući princip i prosvjetiteljstvo, egzistencijalizam, nihilizam, dekonstruktivizam, o identitetu i jedinstvu, duh vremena, ljudska prava, strahotna istina, eficijencija politike, užas totalitarnih sistema, uloga nacionalističkih i šovinističkih fiziognomičara, ljepota i kriptoetika, spoznaja u formi generaliziranja i individualiziranja, ispravna blizina, After utopia, splinters to the brain, the principle of mutualismus, kritika individualizma, slavljenje neonomadske egzistencije, egzistirajuće Ništa i Istok, japanska duhovnost, protiv estetike užasa, Druga kultura i kultura Drugog, erotika i solidarnost s kosmosom, Postmodernism the Way, The principle of mutualism, etika kontinuiteta, mutualism and cyclicity, globalizacija, Evropa i antropocentrična filozofija, eurokratia, cinizam i amoralizam, diskurs o ljudskim pravima, azijatski i zapadni osjećaj trijumfalizma, s drugim bogatiji, devotio moderna, devotio postmoderna, religija – jastvo, narcizam, interkulturalizam, ljudska prava i neurotično doba, interkulturalna solidarnost, pojam susjednog susretanja u filozofiji, recipročno čuvanje vrijednosti Istoka i Zapada, život u svijetu sjena (Albert Camus), zajednička moderna – znanost, tehnika i industrija, kriza svijeta, „ples oko zlatnog ja-imam-sebe-samog“

Abstract

U Evropi želimo čitati one pisce i mislioce koji znaju interpretirati veliku tradiciju ideje slobode u filozofiji. Nije slučajno da je papa Ivan Pavao II nedavno  govorio da je sveti Toma Akvinski izrazio svijest o slobodi i istini, da je bio odvažan i otvoren, da je sudjelovao u dijalogu sa arapskom filozofijom, Averoesom. U Evropi se ne naslanjamo na psihopatologiju, na shizofreniju povijesti, koja dijeli nedjeljivo, izriče neizrecivo, postvaruje nepostvarivo, mjeri neizmjerljivo; tu je, rekao bih, Bog u egzilu. U Evropi je umjetničko ili pjesničko djelo Poljaka Czeslawa Milosza filozofska fiziognomija, u kojoj se nomos i physis nalaze u skladu. Drugi facit: Prava slobode i ljudska prava jesu jedini put da se očuva projekt ljudskog roda. Mi želimo taj put od cinične strukture, o kojoj govori Gottfried Benn, put društva ravnodušnosti do društva angažmana.3 To nije ravnodušnost prema slobodi ili neslobodi. Ne dovodimo u pitanje to, „ne slobodu samu koje se ni najsiromašniji od nas ne može lišiti.“ Na Zapadu se očekuje kritika zapadnih društava, onoga što nazivamo evropocentrizmom. Ona seže do kritike scijentizma i duha industrijske civilizacije koja, reklo bi se, svakog dana izriče smrtnu kaznu nad više milijuna živih bića i milijuna tona supstancija, prirodnih resursa koji dospijevaju do svojih prirodnih granica. Nuklearna tehnologija na kraju 20. stoljeća najčistiji je i najopasniji napad na strukture socio-biologije, na zatečene strukture materije. Ona je, nažalost, u dramaturgijskom pogledu, tragički prostor znanstveno-tehničke civilizacije, ili „najčistiji uspon polemičke teorije”, „novi tehnološki stupanj unutar polemičke strukture i novi poredak veličina borbenih sredstava za samoodržanje”. S njom su i Zapad i Istok prekoračili prirodnu i ljudsku granicu, povrijedili su i: ono što se ne da izmjeriti i racionalizirati, što se u biti otima bilo kakvom raspolaganju.  Oni su prekoračili prag prirodnih struktura supstancije. Pobjeda o kojoj su sanjali evropski mislioci prije tri ili četiri stoljeća u poznatom stavu: da se priroda može spoznati samo ako se njome gospodari ili raspolaže, ustvari je dospjela tamo „gdje su bile vezane do sada zagonetne sile kosmosa”. Ono što sudjeluje u produbljivanju zapadnih društava, u agoniji zapadne civilizacije, jest svakako neprijateljstvo rivalskih društava i država, Naprimjer, u Evropi između Njemačke i Francuske, koje su, istina, danas veoma bliske kao nikada prije, Između njih je iščezlo neprijateljstvo. Ali duhovna bliskost, napose u filozofiji, koja je označavala velike i neponovljive trenutke i prije i poslije Drugog svjetskog rata, ona ne postoji. Prisjetimo se imena: A. Kojeve, M. Merleau Ponty, Paul Ricoeur, J. P. Sartre, A. Camus, A. Malraux, G. Marcel, M, Heidegger, K. Jaspers, Hans-Georg Gadamer, Th. W. Adorno itd. U Aziji očekuju kritiku Zapada, ili kritiku civilizacije koja „provodi razbojnički gospodareći odnos zapadnih kultura prema Zemlji.” Vjerujem da se osnovni iskazi kritike metafizike – najčistijeg i po sebi ambivalentnog uspona polemičke teorije od Descartesa i Bacona, sve do Heideggerovih iskaza o pregorijevanju metafizike (die Verwindung) – mogu uzeti kao veoma produbljeni kritički uvidi u bit metafizike ili u bit najvišeg stupnja polemičke tehnologije. Otkako postoji veoma sofisticirana inteligentna municija, bliži se svom kraju ili svom ispunjenju shizoidna struktura: „državotvorni subjekt i polemički ego samoodržanja“. 

Downloads

Published

11-01-2016

How to Cite

Šarčević, A. (2016). Nauk užasa u 20. stoljeću: Živimo li u mitologijskom horizontu vremena. Pregled: časopis Za društvena Pitanja / Periodical for Social Issues, 3(3), 1–35. Retrieved from https://pregled.unsa.ba/index.php/pregled/article/view/386

Issue

Section

Articles / Članci