Diktatura nacionalizam

Velikosrpski ekspanzionizam, etnoperverzija i "volja naroda"

Abstract

Mogu li se opravdati zločin i njegovi praktični institucionalno-politički rezultati na tlu države Bosne i Hercegovine a da to ne bude nemoralno i neljudsko ponižavanje žrtava i smisla ljudskog postojanja? To je jedno od pitanja koje motivira ovaj tekst. Suočavanje s tom vrstom pitanja dovodi nas pred zid, ili do jedne gotovo bezizlazne situacije u kojoj prepoznajemo tamnu stranu ljudskog postojanja. Šta žrtva, naime, može i mora učiniti da se ne ponovi zlodjelo nad njom i zašto poslije svega žrtva dolazi do sumnje u međunarodne institucije, deklaracije o ljudskim pravima i naracije o ljudskim dostignućima u našem dobu. A sve to ima globalnu i lokalnu vrijednost u svome ispoljavanju. Da li, također, pristajanje na rezultate zločina (ili šutnja pred zločinom) znači da se u budućnosti mogu očekivati isti postupci fizičkog istrebljivanja jednog naroda koji se pokazuju kao genocid. Iskustvo žrtve kazuje da međunarodna zajednica nikada ne reagira na vrijeme  međunarodni mirovnjaci i Minervina sova dolaze „kad je sve već prošlo“, ili „na kraju dana“, ili kad sve prekriju masovne grobnice. Još više demokratije, pravde i prosvjetiteljstva može dezavuirati nesnošljivu diktaturu nacionalizma i etničkih monarhija na dijelovima Bosne i Hercegovine.