Ustavna diskriminacija građana

Abstract

Ustav Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: BiH) utvrdili su, kako se to navodi u njegovoj preambuli, Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao „konstitutivni narodi“ (u zajednici sa ostalima) i građani BiH. To uopće ne bi bilo sporno da država BiH omogućava svojim državljanima da budu građani, neovisno od njihove pripadnosti tzv. konstitutivnim narodima, i na osnovu toga uživaju pravo kandidiranja na izborima za Dom naroda i Predsjedništvo BiH koje garantira Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: EKLJP), koja je u BiH direktno primjenjiva i ima prioritet nad svakim drugim pravom (član II stav 2. Ustava BiH). Međutim, najnovija presuda Evropskog suda za ljudska prava iz Strasbourga „Zornić protiv BiH“ egzaktno je pokazala da Ustav BiH, osim što sadržava diskriminatorne odredbe u odnosu na nacionalne manjine (presuda „Sejdić i Finci protiv BiH“), ne dozvoljava svojim državljanima pravo kandidiranja na izborima za Dom naroda i Predsjedništvo BiH ukoliko se ne izjasne kao pripadnici jednog od tzv. „konstitutivnih naroda“. Temeljno pitanje koje se ovdje postavlja jeste, prije svega, kakva je daljnja sudbina političke demokracije u BiH u slučaju kada se državljanin BiH ne izjašnjava kao pripadnik jednog od tzv. „konstitutivnih naroda“ nego jednostavno kao građanin BiH i pritom, na temelju diskriminatornih odredbi Ustava BiH, ne može biti kandidat na izborima za Dom naroda BiH i Predsjedništvo BiH? Drugo, da li neusklađenost Ustava BiH – Aneksa 4. Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH (u daljnjem tekstu: DMS) sa EKLJP ugrožava „buduću učinkovitost mehanizma EK“? I treće, može li država BiH, koja, prema većini relevantnih svjetskih pokazatelja već dvadeset godina nazaduje, postati punopravna članica Evropske unije (u daljnjem tekstu: EU) ukoliko ne izmijeni svoj ustav i usaglasi ga sa odredbama EKLJP?