Osjećanje krivice i kajanja planera i izvršitelja genocida (Zaborav je put u novi zločin)

Abstract

U toku Drugog svjetskog rata njemački fašisti izvršili su genocid nad negermanskim narodima, posebno nad Jevrejima. Mnogo je nevinih ljudi protjerano iz svojih domova, mnogi su fizički i psihički mučeni, a veliki broj njih je strijeljan, obješen ili spaljen. U toku agresije na Bosnu i Hercegovinu nad Bošnjacima je izvršen grozomorniji genocid. Srpski nacionalisti su nemilosrdno proganjali Bošnjake, mučili su ih u logorima i kazamatima i masovno ubijali. Planerima i izvršiteljima genocida nad Bošnjacima Bošnjaci su bili „krivi“samo zato što su ostali ono što su uvijek bili Bošnjaci i što su se, po svojim vjerskim uvjerenjima, osjećali muslimanima. U radu se analiziraju izjave i ponašanja ratnih zločinaca kojima je 1945. godine suđeno u Nürnbergu i zločincima kojima se sada sudi u Haagu. U izjavama njemačkih planera i izvršitelja genocida u usporedi s ponašanjima i izjavama srpskih planera i izvršitelja genocida nema značajnih razlika. Većina zločinaca ne ispoljava osjećanje krivice ni kajanja za izvršene zločine. Oni čak misle da nisu uopće krivi jer zločine koje su izvršili ne doživljavaju zločinima,već „pravednim djelima“. Oni su, kako izjavljuju, samo branili srpski narod od „napada i progona Turaka“. U radu se ukazuje i na važnost doživljaja osjećanja krivice ratnih zločinaca kao bitnog preduvjeta za oproštaj žrtava. Moguće je očekivati oproštaj samo ako se planeri i izvršitelji genocida nad Bošnjacima iskreno pokaju i ako kajanje javno iskažu i zatraže oprost. U slučajevima ispoljenog kajanja i zatraženog oprosta moguće je očekivati oprost, ali za duboke usjekline genocida nema zaborava, niti je psihološki moguć.