"Revolucionarni" prijelom u filozofiji 19. stoljeća

Filozofija od Hegela do Nietzschea / Mišljenje i sudbina projekata i utopija

Abstract

Izvjesno je da je u Löwithovoj filozofiji, u tom protupravcu spram tradicionalne filozofije uopće sasvim legitimno vezivanje za Heideggera. Kritika Hegela, koja posebno dolazi na vidjelo u knjizi Od Hegela do Nietzschea, susreće se s Heideggerovom kritikom zapadne metafizike, spekulativne ontologije apsolutne svijesti i apsolutnog znanja/poimanja, apsolutne transparentnosti i apsolutne raspoloživosti. Ona se svodi na »faktičko, konačno i povijesno ljudsko postojanje«. Čim neka filozofija ističe onaj protu/pravac spram filozofije uopće, ona je već u tom ishodištu unaprijed našla svoje srodnike; i to u Kierkegaardu i Marxu, u Nietzscheu i Heideggeru; u atakiranju na cijelu tradiranu metafiziku koju je, na svoj način, doveo u sumnju još W. Dilthey. U svakom smislu Hegel predstavlja kraj dovršenja njemačke klasične filozofije. U svojoj mladosti Löwith je sabrao svoja istraživanja ranih filozofskih spisa Karla Marxa u raspravi o M .Weberu i K .Marxu (1932). Čini se da se on može pohvaliti jasnim kritičkim sudom. Njemu je filozofski neprihvatljiv Weberov egzistencijalni relativizam omiljen u posthegelovskoj misli, u današnjici posebno, ali i Marxova ideja o čovjeku kao društvenom rodnom biću čiji je zadatak (ili = bit) mišljen, na kraju krajeva, u sjeni Hegelove spekulativne ontologije apsolutne svijesti – da »realizira opću tendenciju svjetske povijesti«. Mi ne možemo da izbjegnemo sadržaj te kritičke postavke. Ne smijemo zanemariti značaj njegovih nemarksističkih studija Marxa. One se podudaraju s Löwithovim kritičkim raspravama o odnosu filozofije prema teologiji »s obzirom na Bultmanovo prisvajanje Heideggerove ‘analitike ljudskog postojanja’«. Ujedinjujući moment je našao u postavci da su oba prihvatili Kierkegaardovu ideju da istina samo tada postaje istinita kada je subjektivno prihvataju, prisvajaju oni koji »egzistiraju«. Zato je Löwith mislio da je u dvadesetim godinama našeg stoljeća, sigurnog u svojoj strepnji, u pobuni i progonstvu, novu aktuelnost stekao onaj pathos praktičko-egzistencijalne »odluke«, koji su podstakli, svako na svoj način, Kierkegaard i Marx, protiv postojećeg, institucionaliziranog kršćanstva i protiv građanskog društva u cjelini. On je, na kraju krajeva, vodio jednom teološkom, filozofskom i političkom decizionizmu; vodio i, dakako, zavodio. Zato je bio veoma motiviran. O tome svjedoči njegova polemika protiv Političkog decizionizma C. Schmitta koja se pojavljuje (pseudonimno) 1935. godine; također jedna rasprava o Političkim implikacijama Heideggerove filozofije egzistencije koja je publicirana u Francuskoj 1946.