Nada kao istina / Povezanost različitih vremena / Stil Theodor W. Adorno (1969-2009) kao kritičar moderne

Authors

  • Abdulah Šarčević Academy of Sciences and Arts of Bosnia and Herzegovina / Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine

Keywords:

kritička teorija društva, negativna dijalektika, filozofija i sociologija, novi kritički modeli, kritika kulture masovnog društva, društvo, revolucija i kritika, moderna civilizacija, umjetnost zdvajanja, nada i istina, prakticizam i akcionizam, Hegel, Heidegger, racionalizam

Abstract

Međutim, protagonist negativne dijalektike Theodor Adorno, kako smo pokazali, opaža da mišljenje u ovoj industrijskoj i građanskoj civilizaciji gubi «kontakt sa svojim objektom i smisao za proporcije». Žrtvovanje mišljenja, kritičkog intelekta, ako jedanput započne, nema prirodnog kraja, jer je teško i nemoguće pretpostaviti da bi izvjesna koncesija, kako on kaže, mogla zadovoljiti «nezasitne ambicije bezduhovnosti». One bezduhovnosti koja se najefektnije iskazuje upravo u trijumfu pozitivne znanosti, scijentokratije i birokratije. Nesumnjivo je, dakle, da Adorno participira na Brechtovoj misli i odluci da ima posla s politikom, a ne s njenim surogatom; s onom politikom povijesnog iskustva koja mu dopušta da potpuno ostane pošten sa samim sobom. Po svemu što znamo i slutimo, i teatar je tada više nego promjena svijeta. Konsekventno je i logično ako Adorno zaključuje da takva svijest nosi u sebi elemente negativne dijalektike da je ona stoga najbolji korektiv «novim tendencijama» u teatru, onom teatru koji se danas supstituira «realitetom», kao što je to slučaj u teatru happeninga, «koji većinom insceniraju akcionisti». Izgleda da i na ovom području susrećemo Adornovu dijalektičku formulaciju odnosa teorije i prakse. On na svojevrstan način odbacuje klasično spekulativno određenje, i time se diferencira i od Marxa. Radi se, dakle, o tome da teorija i praksa nisu ni neposredno identične, niti su apsolutno različite. Njihov je odnos ustvari odnos diskontinuiteta. Na taj se način za Adorna otvara novi, suvremeni dijalektički odnos: ne postoji stalni put koji bi vodio od prakse ka teoriji. Sama teorija, međutim, pripada sustavu društva, ali je ona istodobno autonomna. Izvjesno je da ova kritička shvaćanja izražavaju neraspoloženje ne samo Adornove negativne dijalektike nego i raznovrsnih vidova suvremene ljevice, općeg revolta protiv sve dublje i razornije dominacije rada/kapitala kao totalne represije. Stoga Adorno pripada onom redu modernih intelektualaca – pored Maxa Horkheimera, Waltera Benjamina, B. Brechta, Herberta Marcusea – koji je među prvima shvatio metafizičke korijene i motive kako empirijskog kapitalizma tako i postojećeg socijalizma. No, sve to traži da se Adorno ipak, uz sve sličnosti, razluči od orijentacije Benjamina i B. Brechta, koji su, po riječima I. Fetschera, bili skloni «nadanju da će komunistička supstancija trijumfirati nad njenom brutalnom degradacijom». Neosporno, Adorno i ovdje slijedi egzistencijalnost kritičkog otpora Uma. Poput Kierkegaarda, odlučuje se na usamljenu borbu protiv opće nivelacije što snažno izrasta iz supstancije modernog svijeta, kako kapitalizma tako i socijalizma. S tog gledišta tek za nas je presudno mišljenje (I. Fetscher) da Adorno želi sačuvati ono što moderno vrijeme potiskuje i stavlja u represivne okvire, ono što je u Ideji izbilo kako u građanskom tako i u socijalističkom humanitetu; tek iz te pozicije, iz te osmatračnice, Adorno kritizira «suvremeni svijet», razumije se «posebno njeno kulturno izricanje». Svakako da se egzistencijalnost Uma sada pojavljuje kao mogućnost kritike represivnog društva, njegove civilizacije i kulture, njegove tehnologije, sociologije i filozofije, teologije i politike. Jasno je, ipak, da je Adorno opsjednut moćima dijalektičkog uma. I to stoga jer je um – mladost bivanja, mogućnost istine i genijaliteta djela. Bez revolucionarnih iluzija i fatamorgana, on vjeruje da u mediju kritike treba da se iskaže ono što represija dominantnih kategorija građanskog društva protjeruje i osuđuje na neizrecivo, na «iracionalno», ili ga brutalno rastvara u svijet nivelacije i manipulacije. Kritika je, dakle, odanost onome životu kome «svuda prijeti inače opasnost da iščezne». 

Downloads

Published

10-01-2010

How to Cite

Šarčević, A. (2010). Nada kao istina / Povezanost različitih vremena / Stil Theodor W. Adorno (1969-2009) kao kritičar moderne. Pregled: časopis Za društvena Pitanja / Periodical for Social Issues, 3(3), 13–51. Retrieved from https://pregled.unsa.ba/index.php/pregled/article/view/582

Issue

Section

Articles / Članci