Post-filozofija i slikarstvo

Abstract

Čitanje knjige „Slikarstvo u Bosni i Hercegovini 1945-1990“ akademika Nikole Kovača otkriva u formi svojevrsne re-dekonstrukcije da je ona jedan od temeljnih i fascinantnih promišljanja slikarstva u Bosni i Hercegovini. Naravno, uz slobodno razvijanje vlastite filozofije ili estetike, iznimno produbljene kulture vizualnog. Ona pripada primarnim tekstovima o povijesti i suvremenosti slikarstva kod nas jer je polifono uma koje sebi nikada ne kaže: zamorit ću se; ova kultura vizualnog zna da se Dionizije ne može posjedovati, zna da je sve duboko utemeljeno ako lebdi u zraku, ako ne vrijeđa moral iskaza, slikarske ekspresije. Nikola Kovač je s literarnom i specifičnom estetičkom virtuoznošću obradio slikarstvo Bosne i Hercegovine: jednu povijest likovne umjetnosti i jednu suvremenost koja je otvorena i nalik na dramu jednog povijesnog svijeta. Ona je znala kakve su nevolje i opasnosti na putu do jasne hermeneutike i ekspresije. Tako sam i sam počeo vjerovati da je ona daleko od jada historijskog i društvenog; da je legitimiranje svijeta i društva koje je našlo svoj jedinstveni i kreativni izraz u slikarstvu, u opusu velikih slikara koji su likovne vrijednosti svojih djela iznijeli na evropsku i svjetsku scenu. Već sada znamo ono što je izricao A. Malraux: da je umjetnost jedini način protiv/sudbine, opiranje svakom banaliziranju zla, pustošima narcizma i megalomanije, opiranje otuđenju koje se danas pojavljuje kao sreća dovoljna sama po sebi, sreća uboga, zanesena i izdana čovjeka“.