Problem periodizacije arapske književnosti i odnos sakralnog teksta prema njoj

Abstract

Periodizacija impozantne arapske književne tradicije stvarane na ogromnom prostoru od prije islamskog vremena do njene „renesanse“ u 18. vijeku do danas nije izvršena imanentnom metodom: ta ogromna književna građa razvrstava se u svim historijama književnosti prema značajnim historijsko-političkim ili dinastičkim periodima velikoga halifata (umajadski, abbasidski period i sl.), a sva književnost prije pojavljivanja Kur'ana svrstava se u predislamski/paganski period, što je također izrazita ideologijska odrednica, čak kvalifikativna. Taj neadekvatni pristup, koji se uporno održava u arabistici, uopće ne upućuje na znamenite književne epohe, epohalna žanrovska unovljenja tradicije i izuzetne poetičke obrate u njoj. Najbolji primjer za to mogu biti arabljanska antička poezija (tzv. predislamska/paganska poezija), ili epoha lirizma (tzv. umajadska poezija). Glavni generator poetičkih promjena u arapskoj književnosti je kur'anski Tekst, kao stožerni Tekst cijelog kulturnog kruga u kome je stvorio univerzum formi što su se uvijek određivale odnosom prema njemu, bilo načelom nalikovanja ili načelom razlikovanja. Epohalna poetička intervencija sakralnoga Teksta zbila se onoga časa kada je oduzeo pravo zatečenom pjesništvu da se bavi Istinom u religijskom značenju i kada je dokinuo ideologijski medijalni status pjesnika. Tek tom njegovom intervencijom pjesništvo je postalo umjetnost i zahvaljujući upravo tome poezija se rascvala u orijentalno-islamskoj kulturi, određujući se na vrlo raznovrsne načine, prema kur'anskog "književnog čuda" i čekajući, još uvijek, imanentnu periodizaciju.