Traganje za kniževnim identitetom

Poetika sjećanja i kritička samorefleksija

Abstract

Zanemarena i onemogućena u književnohistorijskom samodefiniranju, bošnjačka je literatura sve donedavno i u djelima najznačajnijih pisaca sadržavala i opsesivnu temu traganja za kolektivnim identitetom, koja se u različitim vidovima  kulturnomemorijskog reprezentiranja u svakom novom tekstu uobličuje kao mučna samospoznaja jednog svijeta zatečenog na raskršćima svjetova i kultura, „na kome se lome talasi istorije“. Otud, iako su posebnosti poetičkog identiteta bošnjačke književnosti važne, naravno, i u tradicionalnom opisu dijahronijskog književnopovijesnog niza, ipak je mnogo važnije prepoznavanje temeljnih kulturnomemorijskih toposa, formata i figura književne tradicije što se u novovjekoj književnosti pouzdano prepoznaju kao temeljna kulturna osnova i arhetipska potka savremenog književnog teksta. Zato je danas u smjeni i naporednosti različitih književno-kritičkih paradigmi kojima uvijek iznova prečitavamo značaj tradicije u tekstu vlastite kulture bitno prepoznati te konstante i vrijednosti u njihovoj intertekstualnoj obnovljivosti, čime se reprezentativnost književnopovijesnog niza preobražava u dinamičnu, polifonu i policentričnu mozaičnost palimpsestske rekreacije estetski živih potencijala tradicije.