Povijest bošnjačke književnosti - crtež na pijesku?

Abstract

Ovaj rad uvodna je studija projekta Poetičko-kulturalna pripovijest bošnjačke književnosti u kojoj se razmatraju uzroci i razlozi obnove tradicionalnog koncepta historije nacionalne književnosti na južnoslavenskom kulturnom prostoru i mogućnosti njena redefiniranja oslobađanjem od nacional-romantičarskih oblika apoteoze nacionalnog duha sakrosanktnog etno-kulturalnog identiteta. Prevaziđeni obrasci književne historiografije na južnoslavenskom prostoru javljaju se i danas kako zbog zakašnjenja teorijske samorefleksije uvjetovanog dugogodišnjom ideološkom represijom soc-realističke prakse ali i zbog apsurdnog nadmetanja o dugotrajnosti kulturnocivilizacijskih kontinuiteta kao dokaza nacionalnog prvenstva i starosjedilaštva na ovome tlu. Tako shvaćena književnopovijesna paradigma u imaginiranju svoje „izvornosti“ briše sve tragove „tuđe duhovnosti“, pa se geografska topografija preobražava u svetost „duhovne topografije“, a historijski događaji postaju sakralni toposi nacionalnog izvanvremenoga postojanja. A takav oblik kulturnopovijesnih naracija u pravilu se „hrani“ strahom i otporom prema Drugom s rigidnim oblicima etnocentričke kulture zasnovane na političkoj ideologiji eksterminacije Drugog.Ovo tragično iskustvo lišavanja identiteta posebnu je dimenziju imalo u slučaju bosanskohercegovačke multikulturalne zajednice i bošnjačke mikrokulture posebno, pa je kroz čitavo 20. stoljeće poricano postojanje i bosanskohercegovačke i bošnjačke književnosti. Stigmatizacija Bošnjaka izdajničkim konvertitstvom, poricanje bilo kakve kulturnopovijesne posebnosti u odnosu na druge južnoslavenske kulturne zajednice, orijentalistički stereotipi i ksenofobsko ekskomuniciranje svakog oblika islamske duhovnosti i kulture iz posvećenog književnog pisma kršćanskog prostora Evrope, sve je to rezultiralo ogromnim korpusom tekstova u kojima je to razaranje identiteta zaista nosilo sve oznake pripreme za konačan razračun s „neprijateljskim Drugim“. Zato je danas nesumnjivo neophodno obnavljanje koncepta povijesti bošnjačke književnosti, ali taj projekt ne smije biti sveden tek na ilustraciju posebnosti etnokulturalnog identiteta, pogotovo ne u antagoniziranju spram naporednih i susjednih književnopovijesnih nizova. Povijest i poetika bošnjačke književnosti može se zasnovati jedino uz preferiranje posebnosti kulturalne gramatike književnog identiteta, dragocjenih izrazitosti jedne mikrokulture koja obogaćuje i bosanskohercegovački i južnoslavenski književni mozaik estetskim vrijednostima koje nose ne samo autohtone osobine nego i hibridne i sinkretičke oblike dinamičnih prožimanja „istočnog“ i „zapadnog“ književnog pisma.