Univerzitet u toku

Abstract

Sasvim je upitno da li je danas moguće pojmiti dinamičku strukturu i suštinsko određenje onoga što danas stoji pred nama kao sistem obrazovanja, a prije svega visokoškolskog (univerzitetskog) obrazovanja kao najzahtjevnijeg i najodgovornijeg dijela društvenog sistema obrazovanja. Nekontrolirana lahkoća oprečnih narativa o bolonjskom sistemu obrazovanja, čini se, sakrila je od nas pojam „znanja“ (Wissen) i „obrazovanja“ (Bildung) kao onoga što jeste smisao svih naših nastojanja unutar univerzitetskog obrazovnog sistema.

Čulo se, štaviše, često euforično apostrofiranje samo jedne crte iz cjeline koncepta bolonjskog sistema obrazovanja kao da se sadržaj obrazovanja može svesti na jednu „bitnu dimenziju“. Jedini su posebno govorili o mobilnosti studenata kao da niko nikada prije nije išao u potragu za znanjem na druge univerzitete u internacionalne programe razmjene studenta i profesora i kao da se u mobilnosti ispunjava sam zahtjev za obrazovanjem. Činilo se da je mobilnost glavni sadržaj obrazovanja.

Govorilo se, također, da je potrebno udovoljiti potrebama tržišta, pristati na tržišni zahtjev za obrazovanjem – ono što treba tržištu to je za obrazovanje zadatak i sadržaj. Posebno je apostrofirana primjenljivost, upotrebljivost znanja u svakodnevnoj ljudskoj egzistenciji. Time je slijedilo upozorenje da samo ono znanje koje ima svoju „upotrebnu vrijednost“ može biti smatrano „pravim znanjem“. Time je jasno na univerzitet uvedena tržišna logika i vokabular. O znanju se govori kao o robi, a univerzitet se pojavljuje kao „davalac usluga“. Odjednom on više ne obrazuje čovjeka – cjelovitog čovjeka koji je ujedno i obrazovana i odgojen. Znanje više ne susreće moralnu dimenziju. Zato je izobrazba ili poduka (obuka, Ausbildung) postala „mjera“ obrazovnog sistema, a tek se na trećoj razini počinje govoriti o istraživanju i produciranju novih znanja. 

Da li smo mi u stanju da mislimo pojam znanja koji bi u sebi očuvao pluralnu racionalnost današnjeg svijeta i  ne bi bio izraz diktata tržišnog reduciranja zbilje i terora pseudo-pozitivizma koji se plaši znanja u akciji te se skriva iza navodnog preciznog tabelarnog prikaza zbilje? Ovim pitanjem iskazujemo svijest o kontekstualnoj ovisnosti naših poimanja znanja u savremenom dobu i otvorenu spremnost prihvatanja različitih interpretacijskih shema... Dakle, na kakvom pojmu znanja radimo danas u znanstvenim disciplinama i u znanstvenim zajednicama?