Religijska obnova i kriza savremenih država: slučaj Libana i Bosne i Hercegovine

Abstract

U kontektu prethodno rečenog može se rezmirati da su libansko i bivše jugoslovensko, odnosno bosankohercegovačko društvo doživjeli, u decenijama poslije Drugog svjetskog rata, važnu ekonomsku i socijalnu modernizaciju, uprkos tome što su oba društva imala veoma različite pretpostavke i što su koristila različite pristupe modernizaciji. Iako su koristili suprotne ekonomske strategije - slobodna tržišna ekonomija i ekonomija pod upravom države koju su vodili komunisti - posljedice za većinu stanovništva su bile vrlo slične: urbanizacija, drastično smanjenje stope nepismenosti i tenzije između tradicionalnih porodičnih struktura i novih socijalnih mreža. Međutim, ove promjene nisu uticale jednako na čitavo stanovni-štvo,  pogotovo u Libanu gdje je postojala prepreka oštre podjele između nižeg sloja društva i više klase, koja je čak i po evropskim standardima bila napredna. U Bosni i Hercegovini razlike koje su se javile uglavnom su bile zasnovane na dihotomiji između urbane modernizacije i tradicionalnog ruralnog razvoja. Kao rezultat komunističke vladavine stupanj diferencijacije ostao je znatno manji. Dok su se gradovi razvijali kroz industrijalizaciju, a kasnije kroz razvitak sektora malih usluga, mnoga ruralna područja ostala su netaknuta ovom modernizacijom. Osim toga, Bosna i Hercegovina je, ukupno uzevši, ostala relativno nerazvijena u poređenju s Hrvatskom, Slovenijom ili Vojvodinom. Ekonomska kriza nakon Brozove smrti uveliko je pridonijela oživljavanju nacionalizma sredinom 1980-ih godina. Komunistička ekonomska politika, kao i nepotizam i korupcija, što se moglo vidjeti na primjeru afere Agrokomerc, diskreditirala je komunističku elitu. Tako je ova elita morala ili povratiti legitimnost prihvatanjem nacionalističkog programa, kao što je uradio Slobodan Milošević, ili se suočiti s gubitkom vlasti na prvim slobodnim izborima u Jugoslaviji 1990. godine. Kada se ispituju nacionalni stereotipovi, može se primijetiti uska veza između ekonomske krize i nacionalizma. Bogatije nacije rutinski su optužile siromašne nacije za lijenost, zauzvrat se tvrdilo da bogate nacije iskorištavaju ostale i da su pohlepne. Socijalne razlike u Libanu imale su još jači uticaj na konfesionalne tenzije, pošto su razlike u bogatstvu između religijskih zajednica bile ekstremne. Paralele između vjerske zajednice i prosperiteta rezultat su geografske koncentracije bogatstva i tradicionalne elite koja je kontrolirala bogato  stanovništvo u zemlji. Tako je, također, nekoliko šiijskih porodica bilo dio te klase uprkos tome što je šiijsko stanovništvo pripadalo najsiromašnijoj vjerskoj zajednici.  Veza između ekonomske situacije i koegzistencije nacija i konfesija bila je različita u dvjema zemljama. Liban je uživao ekonomski uspon, čak i nakon početka rata, koji je trajao sve do izraelske invazije 1982. godine. Dok su dijelovi stanovništva prosperirali u ovom periodu, nejednakosti su rasle tokom rata. Ekonomske reperkusije u Bosni I Hercegovini bile su drugačije. Pošto nejednaka raspodjela među nacijama / narodima nije igrala glavnu ulogu, smanjenje ukupnog bogatstva i njegova redistribucija bili su na prvom mjestu. U okviru toga motivi nacionalista korišteni su za prebacivanje krivice za krizu na druge i zahtijevanje većeg udjela u ukupnom bogatstvu. Bosna i Hercegovina i Liban su bili oblikovani socijalnom krizom u prijeratnom periodu. Iako su korijeni te krize uglavnom bili ekonomski, oni su poprimili nacionalističku i religijsku boju. Ovo izjednačavanje ekonomske krize i unutargrupnog konflikta je uglavnom bilo konstrukcija političke elite koja je težila k povećanju svoje popularnosti. Umjesto da pokušaju reformirati sistem, većina elite nastojala je okriviti druge grupe unutar multinacionalnih i multireligijskih društava. Kao posljedica toga, ekonomska i socijalna kriza igrala je važnu ulogu u jačanju tenzija, dok je konfesionalna ili nacionalna komponenta uglavnom bila imaginarna konstrukcija određene elite. Na kraju može se rezmirati da se sredinom prošlog (20) stoljeća uzimalo zdravo za gotovo, u cjelini, da je sekularizam nezaustavljiv trend i da vjera više nikada neće igrati vodeću ulogu u svjetskim  bivanjima. Pretpostavljalo se da kako ljudska bića postaju racionalnija, ona više neće imati potrebe za religijom ili će se zadovoljiti njenim svođenjem na neposredno lična i privatna područja svoga života. Ali, kasnih sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća, fundamentalisti su počeli da se dižu protiv takve sekularističke hegemonije i krenuli su sa aktivnostima da religiju izvuku iz njenog marginalnog položaja i postave je na vrh društvene scene. U tome su, kako se danas slaže većina teoretičara, postigli određeni uspjeh. Religija je ponovo postala snaga koju nijedna vlada ne može da prenebregava bez opasnosti po sebe, odnosno postala je jedan od ključnih parametara u političko-stranačkoj utrci za vlast.