Folklorno i moderno u pripovijetkama Ćamila Sijarića

Abstract

Članak polemizira sa negativnim kritičko-estetskim određenjem zavičajno-regionalne proze i ističe kako je upravo taj folklorni narativ i narodni usmeni arhetip, u nekim pripovijetkama Ćamila Sijarića, zapravo komparativna prednost na kojoj autor gradi svoj moderni pripovijedački postupak. U pažljivoj interpretaciji Sijarićevih pripovijedaka (Put, Koza, Konj i Hrt), moguće je rekonstruirati autorov postupak koji se u ovim pripovijetkama redovno temelji na usmenom arhetipu narodne priče pa zadržavajući osnovnu kontru priče građene klasičnim pripovijednim postupcima; deskripcijom puta i prirode dijalogom među akterima, slikom, scenom, refleksijom i tabloom, a zatim prorastajući u moderan diskurs sa unutarnjim monologom i otkrivanjem individualnosti s naglašenom liričnošću, Sijarić zaokružuje višeslojni semantički opseg. Na taj način autor pomiruje tradicionalno i moderno u djelu gdje je vrijednost njegove umjetničke i stvaralačke imaginacije direktno proporcionalno književnom talentu, iskustvu i urođenoj mjeri za pojave i poticaje, zakonomjernosti i utiske, a manje zavičajno-regionalnoj pripadnosti pisca i njegovog djela. Ovim se postupkom Sijarić kontekstualizira u širi južnoslavenski proces interferencije usmene i pisane književne tradicije, koji počinje sa romantizmom, a izražavajući se "nasljedovanjem jezika i stila usmeno-književnog stvaralaštva i novim osmišljavanjem njegovih motiva i tema", traje evo do današnjih dana.