Povratak Rusije na globalnu scenu

Abstract

Obustavljanjem isporuke gasa za Evropu preko Ukrajine 2006. godine Rusija je pokazala svijetu da se neće tako jednostavno predati i prestati dokazivati da se njeni stavovi na geopolitičkoj sceni moraju uvažavati. Tadašnji predsjednik, a sadašnji premijer Rusije Vladimir Putin pokazao se kao veoma vješt političar koji je Evropi dao do znanja da je Rusija nezaobilazan evropski partner u snabdijevanju gasom. Svjestan energetskog potencijala Rusije, Putin je jasno stavio do znanja da je Rusija već spremna da dominira evroazijom i tako konkuriše SAD u vođenju hladnog rata, ovaj put energentima a ne bojevim glavama. Krajnji cilj je vratiti Rusiju na geopolitičku scenu kao glavnog igrača. Kada je Evropska unija podržana, SAD odlučile su da izgrade alternativni gasovod „Nabuko“ kojim bi se Evropa snabdijevala energentima iz prikaspijske regije zaobilazeći Rusiju, u akciju je stupio Putin. Odmah je ponudio novi gasovod za Evropu „Južni tok“ koji bi zaobišao teritoriju Ukrajine kao veoma nesigurne zemlje koja je zadnjih godina podjednako opredijeljena i ka zapadu i ka Rusiji. Osim što je Putin ponudio gasovod duplo većeg kapaciteta od gasovoda „Nabuko“ („Nabuko“ – 31 milijarda kubnih metara gasa a „Južni tok“ – 63 milijarde kubnih metara gasa). Putin čini sve da gasovod „Nabuko“ nema dovoljno gasa ni za planirani kapacitet.
Ruski premijer Putin u tome sve više uspijeva. Ugovorom sa Kazahstanom i Turkmenistanom da obnovi gasovod za snabdijevanje Evrope gasom iz ovih zemalja onemogućio je ove dvije zemlje da „Nabuko“ snabdijevaju gasom te je isti sve više upitan da li uopće ima dovoljno gasa da bi se gradio. Agresivnost ruskog premijera Putina rezultirala je vanrednim izborima u Ukrajini januara ove godine kada na vlast dolazi proruski orijentisani lider „Partije region“ Viktor Januković, što je bio znak za unapređenje odnosa između Rusije i Ukrajine. Uspostavljanje dobrih odnosa sa Ukrajinom nije slučajno, jer je Putin za sve eventualne probleme na trasi projekta gasovoda „Južni tok“ osigurao alternativu. U ovom slučaju Ukrajina i Rumunija su jako bitne, ako bi Bugarska kroz čije je teritorijalne vode u Crnom moru a zatim i kopnenom teritorijem planiran gasovod „Južni tok“ odustala zbog pritiska SAD-a. Bugarska vlada je pred veoma teškim odlukama – sa jedne strane, prolazak gasovoda „Južni tok“ kroz Bugarsku donio bi veliku ekonomsku dobit, a, sa druge strane, zbog bilateralnih ugovora sa SAD-om o zaštiti teritorije Bugarske od SAD-a i prijetnje od SAD-a da dopuštanjem gasovoda „Južni tok“ na svojoj teritoriji Bugarska ugrožava interese NATO-a u ovom regionu.
Potpisivanjem sporazuma sa slovenačkim premijerom Borutom Pahorom prošle godine da jedan krak „Južnog toka“ ide u Sloveniju, Putin je objezbijedio alternativu za slučaj da Austrija da prednost gasovodu „Nabuko“ u odnosu na „Južni tok“. Austrijska naftna kompanija „OMV“ učestvuje u oba projekta. Sve češće spominjanje gasovoda „Južni tok“ u pozitivnom od Evropske komisije u Moskvi smatraju kao pobjedu, jer je samo do prije nekoliko mjeseci EU davala prioritet „Nabuku“. Ako ovome dodamo ranije spomenutu obnovu ugovora Rusije sa Kazahstanom i Turkmenistanom o isporuci gasa Evropi starim gasovodom iz Kaspijskog bazena, odakle se inače treba snabdijevati gasovod „Nabuko“. Povratak proruski orijentisanih snaga na vlast u Ukrajini, uspostavljanje dobrih odnosa Rusije sa Iranom prodajom uranija i raketa Iranu, pritisak na Bugarsku vladu da odobri da kroz njenu teritoriju prolazi gasovod „Južni tok“ navodi nas sve više da vjerujemo da su upozorenja Brzeziskog od prije 13 godina bila ispravna. Američka dominacija na evroazijskog šahovskoj tabli ozbiljno je poljuljana. Za očekivati je i vrlo ozbiljno preispitivanje evroatlanskih odnosa.