Praktička ograničenost humanuma kultura

Abstract

Samo neupućenom lahkovjernošću može se objasniti bezrazložno vjerovanje u moć kulture da humanistički odlučno djeluje na ponašanje ljudi uprkos faktičnosti da s povećanjem kulturnih djela u svijetu ne dolazi do smanjenja ljudskih zala. U vezi s tim je i paradoksalnost da rast kulture prati spoznaja njene nemoći da osjetno utječe na smanjenje nereda i nepravdi medu ljudima, što važi i za utjecaj kultura medu narodima, ne toliko zbog odsustva humanuma a njima, naprotiv čak i uz njegov rast, koliko uslijed ograničenosti ljudske prakse da se uzdigne na rang humanuma. Ipak, ljudskost bez prakse nije što i praksa bez ljudskosti iako ih treba razlikovati od nepraktičke humanosti i antihumanističke prakse, i to prije svega po tome što su jedne s minimumom humauma, a druge bez njega. Ali to što važi za ljudsku djelatnost uopće nedopustivo je za ljudsku kulturnu baštinu. Stoga se na upit što je zajedničko svim kulturama da odgovoriti humanum ne samo kao polazište nego i kao krajnji domet kultura pojedinih naroda. Zato nezavršenost kultura implicira daljnje razvijanje humanuma, što čine narodi svih dosadašnjih razdoblja povijesti bez osobitog uspjeha, te otuda razgovor o njemu nije manje akademska potreba nego što je moralno-etička obaveza.