Začeci reforme obrazovanja s početka 20. stoljeća

Abstract

Obrazovanje je staro koliko i čovječanstvo. Još su stari Grci bili vlasnici kamena koji je bio granični kamen Platonove Akademije. Kamen je razdvajao unutrašnje i vanjske sadržaje, odnosno ono učeno sa životnim tokovima. Nakon toga je kroz stoljeća postojala težnja da se ono učeno, tj. obrazovanje, poveže s onim stvarnim, tj. životom. Ako bi se ušlo u samu bit definicije riječi „obrazovanje“, uvidjelo bi se da je ta riječ sama po sebi proturječna. Do povezivanja obrazovanja i života kroz povijest zabilježen je dug put. I sama ideja obrazovanja utemeljena je kroz značenje tri grčke riječi: „doxa“, „episteme“ i „techne“, što u prijevodu znači mnijenje, znanje i vještina. Ispostavlja se da je temeljni cilj i smisao povijesti i ljudskog postojanja isključivo u spoznaji suštine svijeta i čovjeka, te u oblikovanju znanja o tome. Istovremeno je stjecanje znanja bivalo i sastavnim dijelom intelektualističko-idealističkog vrijednosnog sistema za koji se dugo vremena smatralo da je jedan od najtrajnije zadržanih obrazovnih sistema. Riječ je o tzv. „herbartovskoj pedagogiji“ koja je u prvi plan stavljala obrazovanje koje nije vezano za sam život već za znanje o životu. Ova pedagogija je egzistirala u Evropi i šire dugi niz godina, a prvi pomaci k njenoj reformi počeli su početkom 20. stoljeća. Reformski pokreti, koji su bili poznati kao „nova škola“, vođeni su idejama da treba ići bilo kuda samo ne u ispraznost znanja koje je samo sebi cilj. Ovi pokreti bili su poznati pod imenima: projekt-metoda, jena-plan, škola akcije, aktivna škola i dr. Najpoznatiji među njima je pokret radne škole koji je preferirao dječiju individualnost kroz uvažavanje samostalnosti i aktiviteta učesnika u obrazovnom procesu. Reformski pokreti koji su nastali s početka 20. stoljeća doveli su do značajnih pozitivnih pomaka u odgojno- obrazovnom procesu. Njihove rezultate osjećamo i danas kroz nove metode rada koji ne uključuju autoritarnu nastavu.