Dejtonski put Bosne u Evropu

Abstract

Stotinama godina bilo je očevidno da su Bosanci različitih vjera i nacija živjeli u komšiluku, u istoj mahali (ulici), u istom selu, općini i gradu, išli u iste škole i razredna odjeljenja, obdaništa i fakultete, služili se istim kulturnim i zdravstvenim ustanovama, poštivali tuđe vjerozakone i bogomolje i međusobno se uvažavali i stvarali prijateljstva, i to na svakom pedlju bosanske zemlje – ljudi različitih vjera i nacionalnosti bili su svoji na svome. Suprotno tome, početkom devedesetih godina XX stoljeća agresivni nacionalisti su učinili sve da dokažu da mi, Bosanci, nismo to što jesmo. Za vrijeme srpsko-crnogorske i hrvatske agresije na BiH 1992.- 1995. godine, htjeli su to sve što je bilo zajedničko da potaru i da nas uvjere kako više ne možemo živjeti zajedno, kako trebamo da se teritorijalno nacionalno i vjerski homogeniziramo i podijelimo, da se zatvorimo u svoja geta, a da pripadnici drugih naroda u tim getima ostanu ljudi bez prava na svoj vjerski, nacionalni, kulturni i politički identitet, bez prava na život. Time su htjeli dokazati da Bosna nije moguća, ni kao društvo, ni kao država, ni kao njihova domovina, s katastrofalnim posljedicama - primjenom apartheida u svim sferama života u svojoj državi: od stanovanja, preko zasebnih porodilišta, obdaništa, škola, sveučilišta i univerziteta, ambulanti i bolnica, zasebnih naselja i gradskih kvartova, posebnih nacionalnih entiteta i općina, kao i zasebnih nacionalnih vojski, policija i vlada, do zasebnih nacionalnih sudova i skupština i sabora.